Planinarsko društvo Yeti

Na Japetić smo krenuli sasvim slučajno. Iako smo planirali  planinarenje po Sloveniji po  ko zna koji put, nakon jedne kava s kumom dogovor je pao- putujemo na  Japetić i to  sa mladim snagama Yetija, Stelom i Alanom. Od seniora Yetija ni traga, svi se razbježali svuda naokolo. Krećemo u nedjelju rano ujutro, ali prerano za „mlade snage“. Sat vremena vožnje i stižemo u Jastrebarsko, zatim kroz zelene vinograde Jaskanskog kraja i eto podnožja Japetića. Kratka priprema i krećemo.Pedesetak minuta dobrog uspona kroz lijepu mješovitu šumu i livadu Žitnicu stižemo do planinarskog doma Žitnica. Slijedi kratak odmor, sendvić, upisivanje u knjigu i naravno piva za kuma. Do vrha je još dvadesetak minuta, a svi se dobro drže. Penjemo se na željeznu piramidu na vrhu Japetića uz kratku povijest kako je piramida dopremljena na vrh. Dan je prekrasan pa na kumovu inicijativu jednoglasno odlučujemo  da još obiđemo i Okić. Spuštamo se sa Japetića, sjedamo u auto i pravac Okić nekim čudnim putem.Stižemo u planinarski dom „Dr. Maks Plotnikov“  i krećemo na vrh lakšim smjerom. Za dvadesetak minuta već odmaramo u starom dvorcu na vrhu Okića uz malu školu penjanja.Penjenje se nastavlja i u podnožju penjaćkog smjera gdje su se hrabro pokazale „mlade snage“ Yetija. Puni dojmova i umorni vraćamo se kući u našu Moslavinu.             FOTKE U GALERIJI.

Godinama slušam priče jednog od naših planinara o BIH. Ljepote njihovih planina,drugačiji ljudi,običaji… Prošle god. nam je vrijeme pokvarilo planove za izlet na Prenj , a i ove godine smo se izvukli za dlaku. U dom na Rujištu stigli smo kasno navečer. Što reći o dočeku našeg domaćina Anesa Volodera? Još dok smo se,danima prije našeg dolaska,dogovarali telefonski,znala sam da će mi se svidjeti. Čovjek nas je zbilja dočekao kao nekoga koga poznaje čitav život! Živio Anese!Na moju veliku radost,a žalost nekih članova naše ekipe,prvo što sam ugledala u unutrašnjosti doma bile su pepeljare. Juuuuhuuu! Lijepo smo se podružili sa našim domaćinom,a kasnije na iznenađenje svih nas otkačenom ekipom iz Zagreba.

Jutro je svanulo  prekrasno,sunčano;onakvo kakvo se samo poželjeti može u planini! Ekipa ranoranioca  već je  otišla na izlet oko doma,a mi „žilaviji“ koji smo se družili do ranih jutarnjih sati imali smo priliku upoznati zanimljivog domaćeg dečka koji se bavi proučavanjem gmazova. Malo smo prošetali s njim okolo,svašta naučili...

Oko 16 sati napokon stiže naš vodič. Odlučujemo da nećemo čekati jutro za pokret na Bijele Vode i to se pokazuje dobrim. Dan je prekrasan,sunčan,nebo plavo prošarano pokojim bijelim oblačkom… Gdje god se okreneš,nijanse zelene boje trave,borova,grmića,livada posutih cvijećem stapaju se sa sivom bojom stijena nezamislivih oblika i veličina,a sve se to spaja u daljini i više ne znaš gdje sve počinje a gdje završava…

O našem vodiču Elviru mogu samo reći da smo ga tražili svijećom po svijetu-ne bi boljeg našli. Hodajući tako stazom,jednim dijelom kroz minsko polje,Elvir nas je zabavljao pričama i doživljajima sa prijašnjih izleta.

-     Kuća na Bijelim vodama je velika,novouređena;sav taj materijal su planinari i dobrovoljci iznijeli na leđima. Svaka čast!  O mjestu na kojem se kuća nalazi ne mogu pronaći riječi kojima bi opisala tu ljepotu. Mislim da slike govore više od riječi.

Jutro je,kao da i nije,oblačno je,kišica rominja,hladno je-horor svakog planinara. Nakon popijene kavice,pomalo bezvoljno krećemo put Zelene Glave. Vidljivost je nikakva,tu i tamo na nebo se otvori,pogled pukne pa ga opet nema. Međutim,staza je čarobna. Što se više penjemo sve više ulazimo u oblak. Bez obzira na to svi smo veseli,smijehu i šalama nema kraja.Pred samim vrhom nailazimo na par ledenjaka koje malo zaobilazimo jar nam je lijeno vaditi penjačku opremu iz ruksaka. Sve je u oblacima,ne vidi se metar ispred nosa. Međutim,planina ipak nagrađuje one uporne na samom vrhu. Nebo se na trenutke otvara,puca pogled na mnogobrojne vrhove Prenja. Spuštajući se sa Z.Glave,na prijevoju odlučujemo skoknuti na još jedan vrh iznad 2000 m – Otiš . Na njemu zbilja ne vidimo prst pred nosom,ali nema veze,slikamo se kao i na Z.Glavi, malo odmaramo i put Bijelih Voda. U kući pijemo kavicu i bacamo posljednji pogled na divote ovog dijela Prenja. Putem prema Rujištima se dogovaramo s Elvirom oko našeg,nadam se,uspona na Lupoglav sljedeće godine. U domu,kod našeg Anesa smijeh,veselje,pjesma i prepričavanje doživljaja do ranih jutarnjih sati. Oni koji su dočekali jutro i pozdravili novi dan malo kukaju ali ništa zato-nije im to ni prvi a Boga mi i zadnji put.

Pozdravljamo se s Anesom uz obećanje da nam ovo nije zadnji susret i vozimo našeg vodiča u Mostar. Vremena se uvijek nađe i Elvir nas vodi u obilazak stare jezgre Mostara,ali to je još jedna posebna priča…

FOTKE U GALERIJI PA POGLEDAJTE !

U Petak navečer roštilj kod skloništa Kurin ,a u Subotu rano ujutro polazak i uspon do novog doma Hahlić.Navečer kamp ispod Krčkog mosta.

FOTKE U GALERIJI SLIKA.

Nakon dužeg dogovaranja napokon smo se dogovorili da odemo na Velebit. Ekipa iz Siska krenula je u petak navečer , a mi subotu ujutro, uz čunj defekt i popravak gume u Gospiću sretno stižemo u planinarski dom Ravni Dabar. Nakon okupljanja u domu i kraćeg odmora rečemo prema Bačić Kuku. Putom se dogovaramo kuda ćemo preko Visibabe ili odmah prema Bačić Kuku pa nazad preko Visibabe. Odluka je pala Bačić Kuk – Visibaba – Ravni dabar. Put je dobro markiran i veći dio u hladu uz lagani uspon. Na pola puta kiša lagana ali pada skoro do samog uspona koji je malo penjački zahtjevniji. Pogled je fenomenalan na Dabarske Kukove, odmaramo malo, foto ,  pa dalj prema Visibabi. Visibaba je lijepa livada za odmor za što smo je i iskoristili. Nakon kraćeg odmora spustili smo se na Premužićku   pa prema planinarskom domu Ravni Dabar. Na prijevoju Premužićke i spusta prema p.d. R.D. novi dogovor pola ekipe ide prema domu uz namjeru da ispenju neki smjer a drugi dio Dabarskom kosom iznad doma koji vodi prema Kizi. Uspon lagano dosadan dok je spust atraktivan sa puno stijena i prolazima kroz njih. Dolazimo u dom kasno navečer umorni ali zadovoljni jer imamo plan za sutra. Ujutro rano krećemo prema Kizi ali sa idejom da prvo posjetimo spilju i spustimo se u nju na koju smo naišli dan prije , a dio ekipe da izvidi smjerove za penjanje i nešto ispenje ako se ukaže prilika radi mokrih stijena.  Prvo smo posjetili špilju i uvježbavali tehnike vezivanje sidrišta, spuštanja i penjanja a u blizini penjači su složili smjer za penjanje koji smo više manje svi ispenjali po nekoliko puta. Nakon speleo i penjačkih avantura krećemo prema Kizi. Nakon nekog vremena vrijeme se kvari a i dugo smo se zadržali u spilji i na stijeni pa put prema Kizi odgađamo za neki drugi put ,a mi krećemo novim putom koji vodi Dabarskom kosom koji smo jučer prošli ali sada samo idemo u kontra smjeru pa do auta pa na pivu u Velebno pa doma. Jedan od dobrih i raznovrsnih kratkih izleta  na Velebit.

FOTOGRAFIJE SA IZLETA U GALERIJI .

Tko nije probao, svakako treba , planinarska akcija:

„bijeg od žena - kumovi u akciji“.

Polazak sa Svetog Ivana na Vlaški grad, vrijeme li-la , sunca vrlo malo, ali vjetra puno i malo kiše. U skloništu (Vlaški Grad ) jednosobni apartman za 19 ljudi i jednog psa bez sanitarnog čvora, ali nema veze ni grijanje nije trebalo.

Nakon vađenja logistike krenuo je „odmor od uspona“ uz laganu pjesmu i veselje do sitnih sati.

Nakon što smo se rješili svake napetosti u mišićima buđenje u 6 sati uz laganu pripremu i kretanje prema Svetom Brdu u 10 sati. Drugi dan je i vrijeme bilo bolje. Sunce je jako sijalo, pikalo za oči , lupalo u glavu, ali nije to ništa što pravi planinari ne mogu podnjeti. Hodnja prema Svetom brdu veselila nas je, vrh obasjan suncem  izgledao je vrlo blizu, što je u biti bila fatamorgana. Uspon je trajao više od sat i pol (kako je pisalo na polasku) tako kad smo mi stigli nakupili se i oblaci.

Pošto smo djelomično uživali u pogledu krenuo je spust prema Ivinim Vodicama, planinarskom domu i velikoj Paklenici, tj k nuli.

Zaključak članova ekspedicije; “ bijeg od žena – kumovi u akciji“ , svakako ponoviti makar krvarili od muke.FOTKE U GALERIJI !