Planinarsko društvo Yeti

Tri člana HGSS-a i moja malenkost. Nije mi još uvijek jasno kako su mene uzeli sa sobom, valjda su se sažalili zbog minulih zasluga za razvoj planinarstva u Moslavini jer, budimo realni, mojih 62,16 godina starosti se baš i nije uklapalo u tu priču. Ide se gotovo sa nule u Velikoj Paklenici i u jednom danu treba sa punim ruksacima doći na Struge (1400 m) a ekipa kondiciono nabrijana naspram mojih krajnjih dometa u obliku uspona na, recimo, Benedikt.

No, u planinama je mnogo toga nepredvidljivo pa sam eto ja prvi došao na Struge a imao bi i veliku prednost da me nisu kočili. Neću vam otkriti kako je došlo do toga ali vjerujte mi na riječ - oko toga će se ispredati mitovi i legende za dugih večeri po planinarskim skloništima.

Prvi dio puta je više/manje šetnica kroz Veliku Paklenicu do planinarskog doma, nakon doma postoji opasnost da zapnete u Ramića dvorima jer treba sa domaćinom razmijeniti tekuća pitanja. Nakon toga vas čeka beskrajno dugačak uspon kroz šumu prema prijevoju Buljma a onda još kratko po planinskoj livadi do skloništa Struge.

Na Strugama smo imali svečanu večeru jer je Boris ml. uz sve terete u ruksaku ponio i napacanoga mesa za roštilj. Vatru zapaliti u ovim uvjetima je nauka ali pomogla je tzv. HEPO svijeća.

Drugi dan nas je čekao uspon na Vaganski a bilo je planova i za Sveto Brdo ali se ispostavilo da baš i nisu uvjeti za sve planirano. Zapelo je već nakon dvadesetak minuta jer na Marasovcu možda ima vode ali je pod debelim slojem snijega pa ne možete do nje. Trebalo je na plinskom kuhalu otopiti dovoljno snijega da svaki ima bar po jednu bocu vode i to je odnijelo dosta vremena. Drugi problem je duboki mekani snijeg po kojem je izuzetno teško hodati a puno puta uletite i u grmlje sakriveno ispod njega. Ipak, s noge na nogu i uspjeli smo doći na Vaganski vrh.

Boris stariji je u ruksaku donio buket umjetnog cvijeća koje smo fiksirali kamenom na vrhu a u spomen za sve poginule branitelje a posebno članove planinskih postrojbi.

Procijenivši situaciju odlučili smo odustati od Svetog Brda i pronaći tzv. Lipu stazu za spust do planinarskog doma. Ne znam tko joj je dao naziv ali trebalo bi dotičnoga tjerati svaki dan po njoj jer je dobrim djelom pokrivena siparom i jedini način hoda je proklizavanje (grrrrrr). Spuštao se prvi mrak kada smo se dokopali doma gdje smo prespavali i drugi dan lagano do auta pa kući.

Jako lijep izlet, jako lijepo odabrano vrijeme prije ljetnih vrućina a i odlazak ovako u tjednu garantira izbjegavanje gužvi. Jedini je problem što je nemoguće ponijeti toliko gemišta koliko se može popiti pa ovim putem apeliram na sve one vinogradarske mahere koji su znanjem naslijedili tekovine iz Kane Galilejske ako itko zna neku tehnologiju da se vino pretvori u prah da ga se može nositi u neograničenim količinama neka nam kaže, na planini ima vode ili ima dovoljno snijega za otopiti a bilo bi prekrasno kada bi se tokom večeri u skloništu čula rečenica - da smutim još pet litri ili idemo spavati???????????

Raduha je 2062m visoka planina u istočnom dijelu Kamniško-Savinjskih Alpa, koja je od središnjeg masiva odvojena tjesnacem Savinje. Pruža se u smjeru sjeveroistok-jugozapad. Zapadna i sjeverna padina su stjenovite, dok je jugoistočna padina blaža i pokrivena klekovinom. Na istočnoj padini Raduhe nalazi se Koča na Loki (1534m), a Koča na Grohotu (1462m) smjestila se pod stjenovitom dijelom sjeverne padine.

Posijet kuli Gračanica uvijek je jako zanimljiv izlet u brda kada nemate neki duži cilj ili rutu po obližnjim brdima u okolici Nove Gradiške ,a pogotovo kada dođete gore i vidite da se tamo rade veliki građevinski zahvati, pa se osjećaj prošlosti svaki puta osjeti sve više.Nas je još posebno uvijek zanimao nemarkirani put  koji vodi od podnožja gdje je nadstrešnica i pecara pa  stmom kosom sa desne strane potoka do vrha Mladik (510 m/nm) ,a nema markacije nego morate tamo otići onako " na divlje" uz kartu ili kako smo mi uz pomoć navigacije za planinare.Vrh Mladik je obrastao u šumi i nema nikakvih vidika ,ali sa kose kojom se uspinjemo do njega vide se okolna sela u dolinama i ima dosta crnogorice-borove šume i proplanaka.

Polazimo iz Vilenjaka i prvo se uspinjemo dosta strmo do ostataka grada oko kojega su još dobro vidljivi opkopi oko stmih piramidalnih humaka koji su vjerovatno bile kule.Nakon obilaska spuštamo se u Kutinec potok i kroz stjenovito korito uspinjemo se na glavni greben ispod Humke.Brzo se uspinjemo prema vrhu i dečki usput sakupljaju suho granje na kojem u kaminu pečemo fini špek i papriku.Povratak do auta je zanimljiv po kosi uz koju ide dalekovod i pruža se ljepi pogled u dolinu.

Kutinec grad je kasnosrednjovjekovni lokalitet u blizini Krajiške Kutinice neposredno uz Vilenjak. Sastojao se od dva međusobno povezana kompleksa – dva uzvišenja okružena jarcima i bedemima. Istraživanja (1966 i 1996) su dala nešto tipično srednjovjekovnog arheološkog materijala (keramika i željezni predmeti), a postoje indicije da se tu nalazila staklarska peć.

Htjeli smo se uspeti na vrh po najljepšem prilazu, od Ninčevića po poznatom Splitovom klinčanom putu osiguranom klinovima i čeličnom užadi ,ali nismo imali kartu pa smo otišli blizu Klisa, u Rupotinama na sporednu cestu koja se strmo penje nekih 3-4 km do prijevoja Blaca, gdje se odvaja kolni put do Svetog Jurja.

Malo prije vrha nalazi se kamena crkvica Sv. Jure sagrađena na bedemu prapovijesne gradine. Na zidu crkvice nalazi se i metalni žig HPS-a,  Pl. put Dalmacija i Solinski pl. put.  Ovaj vrh je KT i Pl. puta Kolijevkom hrvatske državnosti. Vršni dio Svetog Jurja pun je raznih antenskih sustava, koji narušavaju njegov izgled, a samu vršnu točku predstavlja manja stijena sa natpisom vrha.Na vrhu se nalazi dvogled pa smo gledali u Kaštele na plažu naše cure koje su se ostale kupati.Solin i Split su kao na dlanu, more i otoci, na istoku Mosor, Klis i Markezina greda, na sjeveru valovita visoravan, a prema zapadu greben Kozjaka.