Planinarsko društvo Yeti

Pojačani sa ekipom iz Gornje Jelenske krećemo prema najvišem vrhu Kalnika – Vranilac 643 m n/v pa putom preko sedam zubi koji vodi grebenom. Atraktivan je, pruža lijepe vidike a bilo je zanimljivo gledati Miru kako se provlači kroz stijene. Obišli smo i Kalničku gradinu a potom je ex predsjednik društva častio sa grahom povodom svog rođendana. SLIKE U GALERIJI.

Pl. dom Petrov vrh – Vrani kamen – Crni vrh pa nazad

Kao što vidite neki Yetijevci uživaju u zimskim izletima. Za ovaj izlet trebalo nam je cca 8 sati hoda uz prohladno sunčano vrijeme i najmanje  dva sata hoda po snježnom nevremenu. Za one koji ne vole zimu pogledajte slike U GALERIJI i uživajte u ljepoti Zapadnog Papuka.

Ove godine smo došli na Tri Kralja skuhati kotlić i proslaviti rođendan u prekrasnom skloništu na Mališćaku i to u zavidnom broju planinara iz našeg društva.Družili smo se uz BOSANSKI KOTLIĆ do dugo u noć ,a jedino nam je veselje kvario jaki vjetar koji je tako jako puhao da smo nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja morali ugasiti peć koja nas je dimila kao u pušnici za kobasice.No nakon nekoliko sati kuhanja vani u kaminu trud se isplatio i večera je bila jako fina i kotlić se pokazao kao pun pogodak.Mislim da ćemo taj vrhunski specijalitet uvrstiti u našu planinarsku kuharicu (prošle godine smo kuhali Slovensku Jotu).Hodalo se do Lapjaka,neki su doši do skloništa po stjenama ,a neki su ovdje bili prvi puta.Noćenje je bilo malo prohladno ,no na takve se stvari treba pripremiti jer planina uvijek izenadi sa nekom nedaćom i nesmije se podcijeniti ,ali zato uporne planinare  nagradi lijepim vidicima i mnoštvom događaja za pamćenje! FOTOGRAFIJE U GALERIJI !

KRUNO: Krenuli smo iz Kutine u 6 h.Nakon ugodnog i relativno kratkog putovanja stigli smo do skloništa Žbevnica oko 10 i 30 h.Desetak minuta smo razgledavali sklonište,okolicu i nešto pojeli.Zov divljine je bio u zraku i morali smo što prije krenuti na vrh iznad skloništa istoimenog naziva.Uspon je trajao 30-ak minuta,vrijeme je bilo vedro tako da smo sa svjetlosmeđeg ,travnatog okruglog vrha(1014m) imali odličan pogled.

Nakon 10 minuta meditacije odlučili smo da se ne vračamo u sklonište,nego smo krenuli prema vrhu Orljaku(1106m).Planinarskim putem smo se spustili do ceste i nekim starim planinarskim putem došli do mjesta Trstenik,pa onda cestom do sela Račja vas.Iz Račje vasi smo došli na vrh pred zalazak sunca pa su pogled i boje bili zakon.Vratili smo se u Račju vas gdje nas je čekao Slavko,te smo se u sklonište vratili sa autom.

DRAŽENKA: Ivanje, savršeno vrijeme između Božića i Nove Godine za blagdanski odmor. Gdje bi ga drugdje proveli nego u planini. Krećemo po planu, dvije ekipe iz Kutine, različiti putevi, isti cilj... Istra. Vrijeme nas kao i obično dobro služi. I dok prva ekipa putuje direktno u sklonište kako bi ga pripremili za naš boravak iduća dva dana, mi odlučujemo malo produžiti put.  Posjećujemo Hum, najmanji grad na svijetu. Njegove stare zidine tjeraju nas na razmišljanje o povijesti, kako je nekad bilo... Nakon kratkog odmora i degustacije Biske (autohtone istarske rakije) krećemo posjetiti Kotle, malo mjesto nedaleko Huma, koje nas također očarava. Napušteno selo kroz koje teče rijeka Mirna lagano propada no to ne umanjuje njegovu ljepotu. Stazom uz rijeku može se doći vrlo blizu nekadašnjeg mlina koji nažalost više nije u funkciji. Zvuk prolaska vode u malim slapovima i njena prekrasna plavo-zelena boja odiše mirnoćom, baš kao što joj i samo ime govori. Obzirom da dan već dosta odmiče odlučujemo prekinuti šetnju ravnicom i zamijeniti je voljenim brdima. Uređenu planinarsku kuću Žbevnicu podno istoimenog vrha zatječemo praznu. Druga ekipa je također odlučila u potpunosti iskoristiti dan i vidjeti sve što mogu prije mraka. Uživamo u predivnom zalasku sunca sa vidikovca. Ubrzo smo svi na okupu pa razmjenjujemo priče. Prolazi uobičajena večer u našem društvu, odmor, večera, planovi za sljedeći dan, zanimljive rasprave do dugo u noć..

KRUNO: 2. dan  :         Svi smo krenuli oko 10 sati u selo Brgudac.Iz sela smo se popeli na zanimljiva Korita.

Tamo si je autor teksta malo zakomplicirao život,ali sve je dobro prošlo.Nakon Korita svi krečemo na Županj vrh(1138m),to je bilo oko 40 minuta hoda kroz šumu.Okrugli zanimljiv vrh sa pogledom na Korita,Planik i dr.

DRAŽENKA: Slijedeće jutro auto ostavljamo u selu Brgudac te počinjemo uspon strmijom, blago kamenitom stazom kroz šumu prema Koritima. Nakon manje od sat vremena stižemo na zelenu livadu podno Brajkovog vrha (1092 m). Iako su nekad igrala veliku ulogu u životu domaćeg stanovništva, Korita danas predstavljaju samo podsjetnik na stara vremena i savršeno mjesto za odmor. Naši alpinisti ne odolijevaju stijeni ponad izvora te sa lakoćom svladavaju uspon. Mi ostali ipak koristimo stazu. Sa vrha se pruža prekrasan pogled na okolne planine i naš slijedeći cilj, Županj vrh (1138 m).  Od Brajkovog do Županj vrha stiže se laganom markiranom stazom kroz šumu te se na samom vrhu otvara pogled na središnju Istru. Tu se ekipe opet razdvajaju i dok se mi vraćamo istim putem prema planinarskoj kući ostali nastavljaju prema Velikom Planiku (1272 m), najvišem vrhu Ćićarije.

KRUNO: Boki i ja smo krenuli prema Planiku(1272m),a ostali su se vratili do Korita i dalje.Do Planika smo imali marš rutu jer je mrak bio blizu.Stigli smo do lijepog kamenitog vrha,na istoku je čučao Mali Planik,a sa jugoistoka je tutnjala Učka okupana naranđastim svjetlom zalazećeg sunca.Turbo zakon.Žurno smo krenuli južnom stranom do Brgudca jer se počeo hvatati mrak.U Brgudcu su nas čekali Mario i Miroslav koji su u međuvremenu obišli trgovinu u selu Lupoglav,te smo se svi zajedno vratili u sklonište Žbevnica

DRAŽENKA: Nakon još jedne zajedničke večeri, zadnji dan se pozdravljamo jer nas ponovo očekuju različiti putevi isti cilj, Kutina. Samu Žbevnicu, vrh koji nam je bio domaćin ostavili smo za kraj što se nije pokazalo kao dobra ideja. Do vrha ima samo 30-tak min. uspona strmom vijugavom stazom kroz šumarak koji prestaje zadnju trećinu uspona. Tih pola sata bili su dovoljni da se navuku oblaci i magla što nam je onemogućilo da uživamo u spektakularnom pogledu o kojima nam je pričao ostatak ekipe. Iz istih razloga odgodili smo odlazak na Učku. Ipak, nismo željeli otići a da ne vidimo barem još dio Istre pa smo se zaputili u kanjon Vele drage. Kod samog parkirališta počinje obilazna poučna staza koja govori o povijesti kanjona, Učke, alpinizma. Kanjon obiluje zanimljivim puteljcima, stijenama i stupovima koji oduzimaju dah, domaći raj za penjače. Ono što malo remeti mir koji se tamo nađe su zvukovi autoceste koja se nalazi neposredno do kanjona. Kako kišica počinje rominjati, zadovoljni završavamo obilazak pa uskoro i mi remetimo spomenuti  mir, prema Kutini...

KRUNO: 3.dan: Došli smo na vrh Učke(1394m). Bilo je oblačno i maglovito što je Učkoj dalo još veću nijansu mističnosti.Kao da smo se našli na srednjovjekovnoj planini punoj vila i raznih spodoba.Zanimljive kamene stijene su nas pratile cjelim putem.Spuštajući se do sela Liganj obišli smo ruševine stare utvrde.U selu nas je pokupio Miroslav i krenuli smo prema Kutini.

Izlet u Istru,odličan! FOTOGRAFIJE U GALERIJI !!!

Danima smo okruženi maglom i hladnoćom koja se počela uvlačiti duboko u kosti i nagrizati nam raspoloženje.Prognozeri vremenskih prilika nam govore kako u Gorskom kotaru i na većim visinama u našim lijepim  planinama sja sunce i temperature su dosta u plusu.

Ruksaci se spremaju pa put pod noge tj.u auto pa pravac prema planinama.U Zagrebu nam se priključuje Vlado koji vozi u dobrom raspoloženju i uvodi nas u suncem okupano mjesto Vrata gdje kupujemo još zadnje potrepštine za izlet i polagano odlazimo pod vrh Viševicu ( 1428 m ).Nakon šalice kuhanog vina krećemo prvo kroz šumu ,a nakon pola sata uspona izlazimo na livadu pod vrhom.Vidici su toliko lijepi i daleki iznad mora magle koja skriva mjesta u dolinama da nam zastaje dah.Prijatelji planinari me traže da im objasnim što se sve vidi pa počinjem po redu: UČKA,OBRUČ-HAHLIĆI,SNJEŽNIK,SLOVENSKI SNEŽNIK,RISNJAK,TRIGLAV,GRINTOVEC, KLEK,ZAVIŽAN,SVETO BRDO …i još mnoštvo drugih vrhova.Divimo se pogledu dok uživamo u suncu koje nas napokon grije nakon puno dana u Kutinskoj magluštini i toliko je toplo da se skidamo u kratke rukave.Nakon obaveznog naslikavanja i poziranja moramo se spustiti dolje kada nas još čeka uspon sa teškim ruksacima na obližnji vrh Bitoraj.

Polazna točka uspona je Javorje ,gdje stavljamo naprtnjače na leđa i krećemo slikovitom  stazom za neke poznatom ,a za neke ne, jer ovo je  prvi puta kako idemo bez dva metara snijega .Slijede mnogi detalji ,a zatim i pogledi koje prije imali nismo jer planina je ta koja nas uvijek iznenadi sa mnoštvom malih,sitnih,pojedinosti i vidika koje jako dobro sakriti  zna.

Dolazak na vrh Bitoraja je uvijek veselje i prisjećanje na sve uspone na ovaj slikoviti vrh kada nam i nije pokazao svoju ljepšu stranu.Mi stariji planinari malo lažemo one koji ovdje nisu bili kako do kućice ima još sat vremena hoda ,ali ne zlonamjerno jer znamo da smo tu -kućica je tu , još par minuta i krov nad glavom.

A onda počinje opuštanje poslije napornog hoda ,pali se vatra u peći i kuha šalica toplog čaja.

Cure čiste cijelo sklonište ,a dečki rade drva za peć i lože izvan skloništa vatricu za ražnjiće i ostale fine specijelitete.

Sve dok u našim divnim planinama postoje skloništa za planinare postojat će i taj duh planinarstva kako je to nekada bilo ,a na nama je zadatak da probamo održati taj duh planinarstva i slobode kako nam to ne bi otišlo u nepovrat i pretvorilo se samo u priče koje su nekada davno bile.

Druženje uz vatru ,i sve naše dogodovštine koje uz taj plamen idu su nešto jako važno i neprocjenjivo jer to je ono što nas vraća u prošlost ,a i ono što mi ostavljamo za budućnost , po našim pričama nas ljudi pamte – zar ne?

FOTGRAFIJE U  GALERIJI SLIKA.